Bosna i Hercegovina se već godinama suočava s jednim od svojih najvećih društvenih i ekonomskih problema – odlaskom mladih ljudi. Dok političari gotovo svakodnevno govore o demografiji, budućnosti i potrebi da mladi ostanu u zemlji, istraživanja pokazuju da veliki broj njih i dalje svoju budućnost vidi izvan granica Bosne i Hercegovine.
Prema istraživanjima, više od 70 posto mladih planira napustiti Bosnu i Hercegovinu nakon završetka školovanja. Taj podatak predstavlja ozbiljno upozorenje vlastima na svim nivoima, od državnih institucija, preko entitetskih i kantonalnih vlada, do lokalnih zajednica.
Problem, međutim, nije samo u tome što mladi žele otići. Mnogo je ozbiljnije pitanje zbog čega u vlastitoj zemlji ne vide dovoljno razloga da ostanu.
Prema podacima Centralne izborne komisije, mladi čine između 12 i 15 posto ukupnog broja kandidata na izbornim listama. Istovremeno, posljednjih nekoliko izbornih ciklusa bilježi se blagi pad izlaznosti mladih birača.
Takav odnos prema politici teško je posmatrati odvojeno od nepovjerenja koje mladi imaju prema institucijama. Brojni mladi ljudi smatraju da se njihovi problemi koriste uglavnom u predizbornim kampanjama, dok nakon izbora konkretne mjere često izostaju ili se provode sporo.
Istraživanje Instituta za razvoj mladih KULT pokazalo je da polovina mladih nema povjerenje u političare. Nepovjerenje u institucije, korupcija, nedostatak perspektive, problemi pri zapošljavanju, niske plate i osjećaj da se do posla i drugih prilika često dolazi preko političkih i drugih veza, među razlozima su zbog kojih mladi sve manje vjeruju da se njihov glas može pretvoriti u stvarne promjene.
Poseban problem predstavlja nedovoljno uključivanje mladih u donošenje političkih odluka.
U Institutu za razvoj mladih KULT upozoravaju da se mladi često ne uključuju dovoljno u suštinske faze političkog djelovanja.
„Vrlo malo ih uključuju u suštinske pripremne faze za izborne cikluse ili za strateške platforme, na primjer, političke platforme“, navode iz KULT-a.
Drugim riječima, mladi se često posmatraju kao važna biračka kategorija, ali znatno rjeđe kao ljudi koji trebaju učestvovati u kreiranju politika koje direktno određuju njihovu budućnost.
Školovanje kao prvi korak prema odlasku
Za mnoge mlade odlazak u inostranstvo više nije posljednja opcija, nego plan koji počinje još tokom srednje škole ili fakulteta.
Među njima je i devetnaestogodišnja Lana Joldžić iz Banje Luke.
„Ja planiram studirati dalje u Španiji, ovdje ću završiti, a master planiram u Španiji i tamo ostati.“
Ovakvi primjeri pokazuju da se odlazak mladih ne odnosi samo na ljude koji ne mogu pronaći posao. Sve veći broj obrazovanih mladih odlazi zbog boljih mogućnosti za nastavak školovanja, profesionalni razvoj, veće zarade, uređenijeg sistema i osjećaja sigurnosti.
To za Bosnu i Hercegovinu znači dvostruki gubitak. Država ulaže u obrazovanje mladih, a zatim veliki broj njih svoje znanje i rad stavlja na raspolaganje drugim ekonomijama.
Vlast godinama govori o demografiji, ali rezultati izostaju
Odgovornost za ovakvo stanje ne može se prebacivati isključivo na mlade.
Bosna i Hercegovina godinama ima vlasti koje upozoravaju na odlazak stanovništva, ali istovremeno nisu uspjele izgraditi dovoljno snažan i koordiniran sistem mjera kojim bi se taj trend ozbiljno zaustavio.
Mladi od institucija očekuju mnogo više od povremenih subvencija, jednokratnih programa i političkih obećanja.
Traže mogućnost da se zaposle bez političke knjižice, da za svoj rad budu adekvatno plaćeni, da mogu riješiti stambeno pitanje, da imaju kvalitetno obrazovanje i zdravstvenu zaštitu, ali i da žive u društvu u kojem institucije funkcionišu predvidivo i jednako za sve.
Posebno problematično djeluje činjenica da se pitanja poput odlaska mladih, nezaposlenosti, niskih plata i demografskog pada često vraćaju u politički fokus tek kada se približe izbori.
Nakon toga, prioriteti vlasti nerijetko postaju druga pitanja, dok se dugoročne reforme ponovo odgađaju.
U takvom ambijentu nije teško razumjeti zašto dio mladih zaključuje da svoju budućnost treba graditi negdje drugo.
Mladi ne traže privilegije, već normalne uslove za život
U Studentskom parlamentu Univerziteta u Banjoj Luci smatraju da je mladima potrebno omogućiti rješavanje stambenog pitanja i zapošljavanje kako bi ostali u zemlji.
Ističu i određene pogodnosti koje studenti imaju u Republici Srpskoj, uključujući besplatne domove, subvencionisanu ishranu i budžetska mjesta.
Takve mjere mogu olakšati život studentima, ali dugoročni ostanak mladih zahtijeva mnogo širu politiku.
Nakon završetka fakulteta dolaze pitanja zaposlenja, plate, stanovanja, zasnivanja porodice i mogućnosti profesionalnog napredovanja. Upravo na tim područjima mladi često ne vide dovoljno razloga da svoju budućnost vežu za BiH.
Predsjednica Udruženja građana „Oštra nula“ Milica Pralica smatra da su mladi apatični jer su razočarani političkim sistemom.
Apatija, međutim, može biti samo druga strana istog problema. Kada mladi prestanu vjerovati da izbori, institucije i političko djelovanje mogu nešto promijeniti, odlazak iz zemlje postaje način da sami potraže ono što ne pronalaze u domaćem sistemu.
Odlazak mladih je mnogo više od statistike
Svaki odlazak mladog čovjeka predstavlja gubitak potencijalnog radnika, stručnjaka, roditelja, preduzetnika ili budućeg društvenog lidera.
Posebno zabrinjava odlazak visokoobrazovanih ljudi, jer se time dodatno slabi domaće tržište rada i smanjuje baza stručnjaka koji bi trebali pokretati privredu i javne institucije.
Ako više od 70 posto mladih zaista razmatra odlazak nakon školovanja, onda to više nije pitanje pojedinačnih odluka. To je ozbiljan društveni i politički problem.
Odgovornost za njegovo rješavanje prvenstveno je na institucijama vlasti.
Mladi ne mogu sami promijeniti tržište rada, sistem zapošljavanja, kvalitet javnih usluga, korupciju, političku kulturu ili ekonomsku politiku. To su oblasti za koje odgovornost imaju izabrane vlasti i institucije koje građani finansiraju.
Zato se pitanje više ne bi trebalo svoditi na to zašto mladi odlaze iz Bosne i Hercegovine.
Mnogo važnije pitanje za političke strukture trebalo bi biti: šta su vlasti konkretno uradile da mladi požele ostati?
Jer ako generacije koje bi trebale nositi budućnost Bosne i Hercegovine svoju budućnost sve češće vide u Njemačkoj, Austriji, Sloveniji, Španiji ili drugim evropskim zemljama, onda problem nije samo u mladima koji odlaze.
Problem je i u sistemu koji ih nije uspio uvjeriti da vrijedi ostati.
